Imamo jednake dresove.
Imamo jednake trenirke.
Jednako se veselimo pobjedama…
To su samo obilježja kluba prema kojima se prepoznajemo.
Jesmo li po tome jedinstveni?
Ne.
To je lako organizirati i naučiti.
Kreiranje kulture djeluje dublje i čini sadržajniju promjenu.
Ono se sastoji od zajedničkih ideja, pogleda na igru, sustava vrijednosti, tj cjelokupno djelovanje klupskih članova.
1. IGRANJE I TRENIRANJE
Važan korak je kreiranje prepoznatljivog načina treniranja i igranja.
On ne mora nužno biti drugačiji od drugih klubova, ali mora imati logičan slijed od najmlađih do seniora.
U svakodnevnoj interakciji među trenerima obnavlja se osnovna ideja kako treniramo i igramo, i oplemenjuje se novim detaljima.
Oni nastaju iz vlastitog iskustva i zapažanja o evoluciji trenažnih metoda i razvoja rukometne igre.
Najvažnije pitanje:
Zašto?
Treneri trebaju znati zašto provode određeni model treniranja i igranja.
Cilj treba biti jasno određeni način igranja u seniorskoj kategoriji, a slijed učenja treba biti logičan jer se neka znanja temelje na određenim predznanjima i njihovo učenje je nepotpuno bez tog temelja.
Treneri trebaju znati zašto je upravo to važno za određenu dob,
a nije važno što još uvijek ne znaju nešto drugo što znaju seniori.
Iskustvo pokazuje kako je vrlo teško kreirati grupu trenera mlađih dobnih skupina koji razumiju i žele provoditi jedinstveni program rada.
Najčešći razlog koji zaustavlja kreiranje takve grupe je ego.
Treneri s jakim egom teško prihvaćaju ulogu u kojoj njihov osnovni posao nije osobna promocija kroz pobjede do kojih dolaze prečicama i automatiziranjem djece, nego kvalitetno učenje temeljnih rukometnih znanja.
Imamo jednake dresove.
Imamo jednake trenirke.
Jednako se veselimo pobjedama…
To su obilježja kluba prema kojima se prepoznajemo.
Jesmo li po tome jedinstveni?
Ne.
To je lako organizirati i naučiti.
Kreiranje kulture djeluje dublje i čini sadržajniju promjenu.
2. VRIJEDNOSTI
Vrijednosti su univerzalni principi koji su iznad dnevnih događaja, osjećaja, želja ili ciljeva.
Vrijednosti trebamo definirati jednostavnim frazama ili jednom riječju.
Ono što je najvažnije, zajednica te vrijednosti treba živjeti u svakodnevici.
Dva su puta do stvaranja sustava vrijednosti. Jedan je njihovo određivanje, obično od ljudi koji vode klub, i širenje među svima. To je brza metoda s često nepremostivim nedostatkom: mnogi ljudi ju vide kao nametanje i pružaju otpor.
Sporija, ali kvalitetnija metoda je prepoznavanje vrijednosti koje su nam zajedničke i njihovo definiranje te njegovanje u svakodnevnoj interakciji.
Čini se jednostavno, ali nije to lako.
Primjer za klub u kojem je jedna od temeljnih vrijednosti poštovanje:
Jednostavno je poštovati suigrača, trenera ili predsjednika kluba.
Kultura jedne momčadi puno bolje se vidi nakon poraza, nego nakon pobjeda.
Poštujemo li onoga koji nas je pobjedio ili ga mrzimo?
Poštujemo li onoga kojeg smo pobjedili ili ga želimo poniziti?
”Iza svega postoji božanska svrha
i stoga božanska prisutnost u svemu.”
– Neale Donald Walsch –
3. ZAJEDNIŠTVO
Što je zajedništvo u klubu, kako ga prepoznajemo i kako djelujemo na njega?
Zajedništvo nije stanje u kojem svi jednako mislimo, mjesto gdje su svi prijatelji ili klub bez problema.
Svaki član klupske uprave, navijač, trener i igrač imaju vrline i mane. Dobri klubovi su oni u kojima se vrline ljudi zbrajaju, a mane oduzimaju. Zajedništvo je kemija koja omogućuje da cjelina bude veća od zbroja njenih dijelova.
Alat kojim se zajedništvo stvara ili razara je komunikacija. Dobra komunikacija smanjuje napetosti nastale različitostima među ljudima, dok ih loša komunikacija stvara tamo gdje ih ne bi trebalo biti.
Najveći neprijatelj zajedništva je ego. Zidove koje ego gradi među ljudima teško je premostiti i previše energije troši se na njihovo zaobilaženje, pa je premalo ostaje za kreiranje dobrog kluba.
Posljedica takvog funkcioniranja je stvaranje klubova u klubu.
Članovi uprave imaju ”svoje ljude u klubu”,
treneri ”svoje momčadi”,
a igrači stvaraju ”klanove u svlačionici”.
Ljudima postaje važniji njihov osobni interes, a nevažniji ukupni boljitak kluba. Gledajući usko ne vide da će svoj osobni boljitak puno lakše postići ako klub postane bolji.
S druge strane, kvalitetna suradnja sa zajedničkim ciljem izvlači najbolje od ljudi. Važno je razumijeti da suradnja ne podrazumijeva jednoumlje nego iskrenu i otvorenu komunikaciju jer samo iskrena i otvorena komunikacija omogućuje prihvaćanje razlika u razmišljanjima i kreiranje zajedničke vizije.
”Piši pijan, ponovno provjeri trijezan.”
– Peter De Vries –
Tko i prema kojim kriterijima bira trenere?
Igrače?
Najvažnija odgovornost za stvaranje i održavanje zajedništva nalazi se na klupskom vodstvu.
Posao se sastoji u odabiru kvalitetnih ljudi,
postavljanje na primjerena mjesta unutar klupske strukture
i održavanje kulture iskrene i otvorene komunikacije.
Treneri su drugi i možda najvažniji nivo širenja zajedništva jer imaju direktan, svakodnevni utjecaj na sve igrače od seniora do najmlađih.
Ambiciozni treneri obično su najveća prepreka u ovom procesu jer sputani vlastitom ambicijom nisu sposobni vidjeti vrijednost zajedništva.
Kako ambicija proizlazi iz sujete, ovakav trener nije sposoban shvatiti značaj ostvarivanja zajedničkih ciljeva, već stvara ”klub unutar kluba” gdje je smisao postojanja ”njegove ekipe” njegova osobna promocija.
Osjećaji poput pripadnosti klubu, stvaranje dugoročnih prijateljstava unutar ekipe, pomaganje suradnicima, dugoročni napredak kluba i sl. u njegovom svijetu nisu primarni cilj rada, nego slučajne posljedice koje se događaju mimo njegove volje.
Za klub je bolji ”lošiji trener” s kvalitetnim sustavom vrijednosti od ambicioznog ”vrhunskog trenera” koji nije sposoban surađivati.
Osobine koje trebamo razvijati su komunikacijske sposobnosti, spremnost na pomaganje, suosjećanje/empatija, pouzdanost, sposobnost učenja,…
Zajedništvo, klupski napredak i pobjede na utakmicama bit će rezultat o kojem ne trebamo brinuti ako u klub dovodimo ljude s tim osobinama i vrijedno radimo na razvoju nabrojanih sposobnosti.
6. KOMUNIKACIJA
Pretjerano komuniciranje je i dalje pretjerivanje, koliko god mi bili naviknuti na to.
Slika koju smo stvorili gledajući seniorske utakmice o treneru koji ima znanje i stalo mu je, sastoji se iz dva važna dijela. Jedan dio je neprestano komuniciranje s igračima, sucima i suradnicima, a drugi je emotivno reagiranje.
Verbalno komuniciranje vidimo kao prenošenje važnih informacija i potvrdu trenerovog znanja, a emotivno reagiranje vidimo kao potvrdu da mu je stalo i metodu podizanja energije ili samopouzdanja igrača koje vodi.
Uglavnom se ne pitamo govori li on igračima besmislice ili možda neprestano govori upravo zbog suda publike, a najčešće nam ne pada na pamet da je (pre)velika količina emocija posljedica njegove emotivne neravnoteže.
Za trenera koji to ne radi zaključujemo da mu je svejedno ili da je neznalica ili oboje.
U profesionalnom sportu ovakve ocjene dio su javnog mišljenja, a treneri koji se time bave znaju da su javne osobe i to vide kao dio posla.
Kada kreiramo kulturu jednog kluba, je li ovo dobar model?
Vrijedi li isto u vođenju djece?
U KLUBU
U klubu velika vrijednost su ljudi
koji ne govore kada nemaju što reći.
Skoro svaka aktivnost u klubu započinje i širi se nekim komunikacijskim kanalom. Ti kanali su sastanci, razgovori, telefonski pozivi ili tekstualne i glasovne poruke.
Osobe koje su emotivno najagresivnije u ovim situacijama dominiraju ako su hijerarhijski superiorne ili ravnopravne, a nerijetko i kada su statusno inferiorne. Njihova agresivnost manifestira se kroz neprekidno govorenje, prekidanje drugih sudionika razgovora, a često i kroz podizanje tona glasa i povećane količine decibela.
Kada bi takve osobe bile najmudrije, njihova nametljivost ne bi bila problem jer bi sljedbenici širili njihovu mudrost i klub bi napredovao. Međutim, gotovo nikada najmudrije osobe nisu najagresivnije jer jedna osobina drugu isključuje.
Opisano je vrlo često snažna razvojna kočnica jer je u prirodi ovakvih odnosa neizražavanje iskrenog mišljenja drugih, a posljedice su različiti oblici ponašanja. Posluh. Nezainteresiranost. Pasivni otpor. Neiskrenost. Odlazak najkvalitetnijih u druge klubove. Itd.
Nametnuto mišljenje agresivnog pojedinca je tema na koju se troši većina energije ljudi iz njegove okoline, čime se smanjuje učinkovitost sustava, bilo da se to mišljenje nekritički provodi, bilo da ga se opstruira.
U klubu velika vrijednost su ljudi
koji govore kada imaju što reći.
Iskreno prenošenje ideja iza kojih stoji dubinsko razumijevanje procesa u klubu, promišljanje i spremnost za preuzimanje odgovornosti u provedbi, nemjerljiva je vrijednost.
Kreiranje poticajnog okruženja odgovornost je osoba koje vode klub, a osobna je odgovornost svakog pojedinca koji se nalazi u takvom okruženju aktivno sudjelovanje u stvaranju i provođenju tako kreiranih aktivnosti.
S ovim dijelom komunikacije najveći problem imaju introvertirane osobe i osobe koje se zbog iskustava iz toksičnih okruženja boje tuđeg mišljenja. Međutim, u poticajnom okruženju njihova je odgovornost prevladati osobne barijere i aktivno sudjelovati u kreiranju kulture kluba, kako verbalno, tako i neverbalno.
U RADU S DJECOM
KAKO NA DJECU DJELUJE NEPRESTANO GOVORENJE TOKOM UTAKMICE?
Treneri koji tokom utakmice neprestano govore uglavnom to čine na dva načina:
- Trude se emotivno biti pozitivni
- Ne trude se kontrolirati emocije
Trener iz prve grupe uglavnom ima pozitivan utjecaj na Filipa. Pohvaljuje njegove dobre poteze tokom utakmice, a kada mu želi ukazati na nešto, uglavnom to čini na sljedeći način:
”Filipe, dobro si probao dodati lijevo, ali možda bi bolje bilo da si dodao desno.”
Trener iz druge grupe u ovakvim situacijama reagira direktnije i više ili manje glasno izražava svoje mišljenje:
”Dodaj desno!!!!”, ”Zašto nisi dodao desno???”, ili ”Nemoj dodavati!!!”
Vježba koja bi mogla pomoći trenerima s potrebom neprestanog izražavanja mišljenja, mogla bi izgledati ovako:
Tokom utakmice uz trenera sjedi mentor ili kolega trener i ponavlja sve što on radi. Svaki puta kada trener kaže: ”Filipe, dobro si probao dodati lijevo, ali možda bi bolje bilo da si dodao desno.”
Mentor njemu kaže: ”Kolega, dobro ste to rekli Filipu, ali možda bi bolje bilo savjetovati mu da šutira.”
Ili u slučaju emotivnijeg kolege:
”Dodaj desno!!!!”, ”Zašto nisi dodao desno???”, ili ”Nemoj dodavati!!!”
”Reci mu gdje treba dodati!!!”, ”Zašto mu nisi to ranije rekao???”, ili ”Nemoj mu to govoriti!!!”
I tako cijelu utakmicu. a nakon utakmice upitati trenera:
”Kako se osjećaš?”
”Što si naučio ovu utakmicu?”
Trener je iskusnija osoba pa će lakše prihvatiti komentare, ali treba vjerovati da može osjetiti kako se osjećaju Filip i njegovi prijatelji tokom utakmice uz ovakvo vodstvo i što mogu naučiti uz nesprestano primanje gomile informacija iz okoline.
U klubu velika je vrijednost trener
koji djeci ništa ne govori kada nema što reći.
Posljedica koju ostavlja trenersko neprestano pričanje kod djece koja se trude shvatiti njegove riječi je manjak vremena i energije za vlastite misli i odlučivanje. Kod nekih to s vremenom stvara zamor, kod nekih otpor, kod nekih pad koncentracije, itd.
Samo rijetki su tokom utakmice sposobni odvojiti važno od nevažnog i učiti iz korisnih informacija koje trener prenosi.
Većina ipak nađe način da zaštiti osobni integritet, a ta zaštita najčešće se sastoji od ignoriranja, a loša posljedica je da trener do djece teško dopire u trenutcima kada govori nešto važno.
Ovaj utjecaj multiplicira se s količinom emocija koje trener s djecom dijeli u tim trenutcima.
Postoji razlog zašto imamo dva oka, dva uha i samo jedna usta.
Kako odrediti koliko ćemo emocija i informacija prenijeti suradnicima u klubu i djeci koju vodimo?
Neprestanim govorenjem i pretjeranim izražavanjem emocija uglavnom stvaramo štetu, a šutnjom i potiskivanjem emocija opstruiramo napredak jer uskraćujemo naš utjecaj na događaje i okolinu.
U kreiranju kvalitetnog odnosa oboje je pogrešno.
Odgovorno je pronaći mjeru i svatko od nas to treba činiti u svakom trenutku.
Prvi korak je odvajanje važnog od nevažnog.
U situacijama koje su nevažne nepotrebno je govoriti i reagirati emotivno, a u situacijama koje su važne neodgovorno je šutjeti.
Ako je utakmica samo jedan korak u Filipovom odrastanju, koliko ima utakmica koje od trenera zahtijevaju snažno emotivno reagiranje?
Ako znamo da se tokom svake utakmice u svakoj sekundi s Filipom i oko njega nešto događa, koliko tih događaja je toliko važno da mu o njima trebamo nešto objašnjavati?
Naš je posao takve utakmice i takve događaje prepoznati i u njima reagirati uravnoteženo.
Kako bi to mogli raditi dobro, nužno je pomno promatrati što se s Filipom događa, a za to nam je potrebna pažnja i usmjerenost na Filipa, a ne na sebe.
Verbalno i emotivno izražavanje proces je koji je usmjeren s trenera na Filipa.
Dakle, smjer je suprotan od željenog.
Promatrajući odnos aktivnog promatranja i izražavanja svog mišljenja tokom utakmice lako ćemo procijeniti u kojoj mjeri smo usmjereni na Filipa, a u kojoj mjeri na sebe.
Analogno je s kulturom kluba.
Osobe koje su usmjerene na sebe, potrebe kluba uglavnom ne vide i nije objektivno da će na njih reagirati kvalitetno i pravovremeno. Fokus na ispunjavanje osobnih želja, prikrivanje strahova ili ostvarivanje vlastitih ciljeva odvraća pažnju s izgradnje kvalitetne klupske zajednice ili sustava rada.
Osobe koje svoju dobrobit vide kroz dobrobit kluba imaju odgovornost pravovremeno komunicirati procese koje vide jer je čest slučaj da pravovremeno neprepoznavanje prilika za napredak bude najveća kočnica u dugoročnom razvoju kluba.
Kreiranje i svakodnevno održavanje verbalne i emotivne ravnoteže u komunikaciji u vremenima kada je sve dobro i u teškim vremenima osigurava kontinuitet dobrih međuljudskih odnosa.
7. KAKO DJECU UČIMO KOMUNICIRANJU U GRUPI?
Iskustvo nas uči da većina djece niti u školi niti u obiteljima ne uči kvalitetno komunicirati, ako pod time smatramo izmjenu informacija u kojoj osoba aktivno sluša sugovornika i iskreno iznosi svoje viđenje određene teme.
Kulturološki, još uvijek djecu u školi i većini obitelji učimo da su ona ta koja slušaju, a odrasli su autoritet koji se podrazumijeva zbog većeg broja godina.
Kopirajući taj model, djeca takav odnos prenose i u međusobnu komunikaciju u kojoj je prvo borba za autoritet, a nakon toga igranje uloga autoritet – poslušnik. Kod djece u sportu autoritetom se uglavnom postaje boljom sportskom izvedbom, većom mišićnom masom, ranijim emotivnim sazrijevanjem i sl.
Klub ili klupska ekipa ne mogu biti otok koji je izdvojen od okruženja, ali zbog kvalitetnijeg odrastanja djece i boljeg emotivnog stanja grupe, vrijedi se potruditi oko načina komunikacije između trenera i djece, a posebno između klinaca međusobno. Ovo je pogotovo značajno ako želimo stvoriti određeni (poticajni) vrijednosni sustav unutar pojedine generacije i kluba u cjelini.
Za stvaranje poticajnog komunikacijskog kanala, potrebno je kreirati sigurno emotivno okruženje unutar kojeg će se svaki igrač osjećati ugodno, načinom vođenja razgovora učiti djecu aktivnom slušanju, trener treba biti uzor slušanja bez (o)suda, a igrači aktivni sudionici u stvaranju i održavanju zajedničkih vrijednosti.
Kako to činimo?
Naš prvi korak je određivanje teme, tj. vrijednosti o kojoj želimo s igračima razgovarati, npr.
”prijateljstvo”
Drugi korak je djecu dovesti u okruženje u kojem se ne mogu nadvikivati ili upadati međusobno u riječ. Time ih dovodimo u situaciju da se međusobno slušaju i da oni tiši također dobiju priliku reći što misle.
Metode koje do ovoga dovode različite su, a mi u klubu koristimo rukometnu loptu.
Sjednemo s igračima u prostor u kojem nema vanjskih ometanja i uvedemo pravilo da govori samo igrač koji ima loptu. Onaj tko želi nešto reći podigne ruku i čeka da mu netko doda loptu, a igrač koji ima loptu odlučuje kome će dodati.
Trener izbjegava podizanje ruke, ali kad on digne ruku, njemu ide sljedeće dodavanje.
Temu otvaramo, a i cijeli razgovor vodimo otvorenim pitanjima.
”Što je to prijateljstvo?”
Treći korak je vođenje razgovora u kojem je naš cilj dopustiti igračima otvoreni razgovor u kojem oni nesmetano iznose svoja razmišljanja, a moderatorski posao je održavanje atmosfere povjerenja.
To činimo tako što ”ne učimo djecu što bi prijateljstvo trebalo biti”, ”ne ispravljamo ih” kada kažu nešto što nam se ne sviđa 100%, ne namećemo svoje mišljenje, ne pametujemo, već se uključujemo kada neki igrač sudi o riječima suigrača otvorenim pitanjima tipa:
”Kako se ti osjećaš kada tebi netko takvo nešto kaže?”
Posao trenera je poticati razgovor kada se on počne gasiti, tj. ako vidi da je ostao na površnom nivou pitanjima:
”Tko može opisati jedan događaj u kojem je prepoznao prijatelja?”
”Tko se može sjetiti situacije u kojoj je posumnjao u iskrenost prijateljstva nekog prijatelja?”
Četvrti korak je dovođenja razgovora u rukometne vode pitanjima:
”Kako se međusobno odnose prijatelji na treningu?”
”Po čemu se na utakmici razlikuju ekipe u kojima se vidi prijateljstvo od onih u kojima prijateljstva nema?”
Zadnji korak je sažetak rečenog u obliku zaključka kojeg iznosi trener.
Nije loše tokom razgovora na papir bilježiti najvažnije dječje rečenice i zaključak oblikovati tako da je to ekipni, a ne trenerov zaključak.
Zaključak može imati različite oblike. Od par trenerskih rečenica, preko fraze ili dogovora koji bilježimo na zajedničku grupu, do neke vrste pozdrava, internog rituala i sl.
Ako se s ovakvim razgovorima krene u najmlađim selekcijama i takvi razgovori periodično njeguju do starijih kategorija, moguće je kreirati i održavati međusobne odnose u ekipi i klubu temeljene na vrijednostima, a ne samo na pobjedama ili nekom drugom obliku interesa.
Teme koje se obrađuju mogu biti različite, a što su one povezanije s vrijednostima i stvarnim procesima u odrastanju i u klubu, povećava se vjerojatnost stvaranja kvalitetnih odnosa u pojedinoj generaciji i cijelom klubu.
Posljedica ovakvog učenja komunikacije pozitivno djeluje na način komuniciranja u grupi jer pozitivno djeluje na međuljudske odnose unutar ekipe, pa samim time i na način razgovora u svim drugim situacijama.
