“Ako tvoja djela potaknu druge da sanjaju više,

uče više,

rade više,

i postaju više,

onda si ti vođa.”

- John Quincy Adams -

Trener ima znanje i spreman je prenijeti ga djeci.

Dinamiku grupe i učenje rukometa uvodi, održava i usklađuje dobrim odabirom vježbi i poticajnom radnom atmosferom.

Čuva svoj integritet autentičnim ponašanjem u kojem svoje stavove jasno izražava i drži do njih, ali ne nameće ih drugima kao jedino vrijedne i(li) ispravne.

Osobnim nastupom, trener donosi odluke za koje smatra da su njegova odgovornost i ne bježi od posljedica.

Zna koje je njegovo područje djelovanja i istovremeno stalno potiče djecu na donošenje odluka koje su sposobna donositi i na preuzimanje odgovornosti za njihove posljedice. 

Pokušat ćemo to objasniti usporedbom:

Tko odlučuje je li u redu kasniti? 

Tko odlučuje hoće li zakasniti na trening?

Tko odlučuje koje vježbe će se izvoditi?

Tko odlučuje kako će izvoditi vježbe?

Tko odlučuje kakva će biti atmosfera na treningu?

Tko odlučuje kako će se ponašati na treningu?

Tko odlučuje tko će koliko igrati na utakmici?

Tko odlučuje kako će igrati?

Iskrene riječi nisu slatke,

slatke riječi nisu iskrene.

Dobri ljudi nisu svadljivi,

svadljivi ljudi nisu dobri.

Mudri ljudi nisu uvijek učeni,

učeni ljudi nisu uvijek mudri.

- Tao Te Ching -

Trener zna koliko je pogrešno (zlo)upotrebljavati autoritet, kazne ili prijetnje u procesu učenja.

Sukobe ne izbjegava, niti dopušta djeci ili roditeljima povređivanje osobnog autoriteta, a za to upotrebljava argumente i precizno izražavanje osobnih stavova i odluka. Zna da je važan dio njegovog posla jasno pokazati koje su njegove granice.

Poslije sukoba ne sudi, ne kažnjava, ne drži moralna predavanja, niti ima potrebu pobijediti, jer cilj mu je suradnja, a ne nadmetanje.

Umjesto toga razmisli što je u njegovom ponašanju moglo izazvati nejasnoću i ako ocijeni da negdje griješi, to nastoji promijeniti.

Ima dana kada je teško voditi treninge. Djeca iz nekog razloga dođu nervoznija ili umornija nego inače – obično se taj dan zove petak. Teško im je pratiti što govorimo, nekoncentrirano izvode vježbe ili rade nešto drugo dok pokušavamo objasniti slijedeću igru.

Možemo reagirati ovisno o našem temperamentu.

Netko će zašutiti i čekati da se smire.

Netko će glasno viknuti: Tišina! Djeca će znati da su pretjerala, netko će se uplašiti, nekome će biti žao - to je u redu. Za njih je dobro suočavanje s našim osjećajima.

U oba slučaja poruka je jasna: želimo tišinu.

Važno je djelovati autentično i: bez dodataka. Oni mogu imati različite oblike:

Ucjena:  ”Ne prestaneš li, otjerati ću te iz ekipe!”

Vrijeđanja  ”Svi se ponašaju normalno, jedino idioti nikako ne prestaju!”

Ponižavanja:  ”100 puta sam ti rekao da se smiriš! Jesi glup, pa ne možeš shvatiti?”

, ali i ispraznih, slatkorječivih fraza:  ”Tko bude dobar, dobiti će lizalicu. Budi dobar dečko, i poslušaj me malo.”

”Kada vrijeđamo ili ponižavamo, rezultati su brzi:

djeca se preplaše, odmah poslušaju, a posljedice takvog odnosa vide se kada malo narastu.”

”Kada ljutnju maskiramo slatkorječivošću,

djeca nas ne doživljavaju ozbiljno – poruke koje šaljemo su zbunjujuće.”

U djeci ne vidi igrače, ne razlikuje ih međusobno po tome tko više skače ili bolje dodaje loptu, jer isticanje jedne osobine ili sposobnosti (bilo negativno ili pozitivno), osobito u prvim godinama treninga, za njihov psihološki razvoj može biti štetno - ne razvijaju odnos prema 'drugačijem ja'.

Barem do dvanaeste, trinaeste godine  trebalo bi se suzdržati od pretjerivanja kojima neki pokušavaju pomoći djeci u izgradnji samopouzdanja.

Ono će rasti učenjem vještine i pobjedama, ako im dobronamjernom glupošću ne uništimo osjećaj vlastite vrijednosti.

”Trener zna da jačanjem djetetova samopouzdanja,

ne jačamo i njegov osjećaj vlastite vrijednosti. ”

Ono sebe ne doživljava boljim samo zato što je za nešto sposobno.

To su različite stvari. 

O samopouzdanju pišemo ovdje.

KAKO (NE) (ZLO)UPOTREBLJAVATI POHVALU I KRITIKU?

Svaki put kada osjetimo potrebu djetetu nešto pokazati i(li) dokazati dobro je zastati i upitati se: 

“Je li to moja ili djetetova odgovornost?“

 Ako im dopustimo pravo na grešku, osjetit će male neuspjehe ili poraze.

Naučit će se nositi s njima, a kada uspiju, uspjeh će biti njihov.

Kada narastu trebaju biti uporni, znati prevladati poteškoće, ne uznemiravati se zbog pisanja medija... 

”Kako i kada se to počinje učiti?”

Umjesto pokazivanja kako smo pametni, trebamo osmisliti okvir u kojem će dijete steći vlastito iskustvo i izvući svoje zaključke.

Takvo učenje snažnije je od bilo kakvog objašnjavanja i ono najvažnije: ”Njegovo je.”