Jedina osobina koja je zajednička svim dobrim vratarima je:

Nemaju strah od lopte.

Ima li Marko strah od lopte vrlo lako se vidi po pokretima ruku kod obrana: Ako kod svakog udarca prvo brani lice, a tek onda ide dlanovima prema lopti, boji se lopte. Drugi vrlo precizan znak je reakcija nakon udaraca: Ako nastavi braniti nakon nekoliko trenutaka, želja za branjenjem veća je od boli.

U prvoj razvojnoj fazi udarci u glavu Marka ne bole jer je lopta napravljena od spužve, ali reakcija pri kojoj zažmiri u trenutku obrane ili pri svakoj sljedećoj obrani prvo dlanovima brani lice, a tek nakon toga loptu, očita je. 

Sustavno vježbanje ”školovanog branjenja” provodi se u kasnijim razvojnim fazama jer su napadači u najranijoj dobi neprecizni i Marko koji bi usvojio način branjenja u kojem ne brani lice svakodnevno nekoliko puta bio pogađan u glavu.

Vježba koju u ovoj dobi koristimo vrlo je nježna, a Marku omogućuje održavanje fokusa na loptu bez straha:

I oni rukometaši koji se ne boje lopte i žele biti vratari u početku dlanovima brane tijelo, a pogotovo lice. 

Postoje rukometne škole u kojima je takav (”intuitivni”) stil branjenja uobičajen i u seniorskoj kategoriji, a posljedica je stalno držanje dlanova u visini prsa ili lica, uz reakcije na udarce iz tog položaja. Položaj ruku i dlanova ”školovanog stila” opisan je u poglavlju ”osnovni stav”, a iz njega proizlazi razlika u načinu branjenja lopti koje idu blizu tijela, u visini trupa i glave, pogotovo ako igrač puca sa 6m. 

”Školskim branjenjem” Marko brani cijelim tijelom i čitavom rukom: ramenom, nadlakticom jedne ruke, podlakticom ili dlanom jedne ruke, kukom, tj. trupom,.…