”Svi znaju da se djeca trebaju igrati,

ali nije svejedno čega se djeca igraju.”

Rukomet u vrtićima zamišljen je kao jedna vrsta univerzalne sportske škole koja za zadaću ima stvaranje baze djece za sljedeći korak uključivanja u mini rukomet. Ideja je zamišljena kao rad s djecom od četvrte ili pete godine života do odlaska u osnovnu školu. U ovoj dobi slobodna igra i razvoj bazičnih motoričkih sposobnosti ključni su za normalan rast i razvoj djece, te služe kao temelj učenja rukometnih elemenata. 

40% vremena provode se sadržaji koji su poticaj za razvoj općih motoričkih znanja i sposobnosti, dok je 60% sadržaja rukometnog karaktera. Kako današnja djeca nemaju naviku kretanja i slobodne igre na otvorenom kao prethodne generacije, programi univerzalnih sportskih škola u kojima se provodi učenje elemenata gimnastike, atletike, ritmike, borilačkih vještina, manipulacije predmetima, reketa, palica i sl. nužni su kao nadoknada razvoja onoga što smo izgubili modernim načinom života. 

Provedba treninga s ovim uzrastom djece vrlo je zahtjevna i traži puno razumijevanje njihovih bioloških potreba, od motoričkih sposobnosti, ali i  ograničenja do emotivnih zahtjeva.

Svjedoci smo izjava mnogobrojnih trenera kako “današnja djeca nisu kao ona prije”. Zbog navedenog, a radi se o promjeni načina života ljudi zapadne civilizacije, te izjave su istinite. To nas tjera na promijenu stavova i prilagodbu potrebama djece koju treniramo. 

”Ako im je dosadno, počnu se igrati nečeg drugog,

ako su im povrijeđeni osjećaji, počnu plakati.”

Trener koji radi s djecom mora znati da ona ne opraštaju nerazumijevanje njihovih potreba. 

Što je  Zvonko mlađi njegova emotivna strana izraženija je. Samim tim sve odluke o tome što mu je zanimljivo, što mu se sviđa ili mu je dosadno donosi isključivo na osnovu onoga kako se osjeća dok izvodi određenu aktivnost. 

Njegovo shvaćanje budućih benefita onoga što trenutno radi nije moguće. Za njega je takvo razmišljanje suviše apstraktno. 

Stoga su metode rada vrlo važne. Ono što je primarni cilj u ovoj dobi jest emotivni doživljaj. Ukoliko uspijemo Zvonkovo oduševljenje rukometom dovesti na najvišu razinu, stvorili smo vrlo veliku šansu da on ostane u našem sportu i kad se nakon vrtića upiše u obližnju osnovnu školu. 

”Igra je osnovni trenažni alat u radu s djecom.”

Kako postići željeno emotivno stanje? Jedini Zvonkov posao je igranje. Svu energiju usmjerava isključivo u to, tražeći zanimaciju u svemu što ga okružuje ne bi li mu poslužilo kao igralište. U ovoj dobi igrom zadovoljava jednu od osnovnih životnih potreba – potrebu za kretanjem čime svojem tijelu u umu omogućuje normalan rast i razvoj. Osim razvoja motoričkih sposobnosti, kretanjem i igrom kod Zvonka se razvijaju kognitivne sposobnosti. Dokazano je da puni razvoj inteligencije nije moguć bez dovoljne količine igranja u djetinjstvu. 

Dakle, svi sadržaji orijentirani su ka svojoj primarnoj svrsi – igri. Iako velik broj pedagoga i psihologa danas odmiče s modernim metodama učenja i modernizacijom obrazovnih sustava, njihova primjena na sport često je i dalje vrlo zastarjela. O tome dovoljno govori činjenica da se na fakultetima za izobrazbu nastavnika tjelesne i zdravstvene kulture, još uvijek provodi program metodike u predškolskom, osnovnoškolskom, srednjoškolskom i visokom obrazovanju po postulatima vojnih učilišta. 

Vrsta, kolona, linija ili poligoni temelj su programiranja poslušnih vojnika i trebaju biti ostavljeni za mjesta gdje je takav oblik rada i discipline potreban i ispunjava svoju svrhu. Ako se želi poticati razvoj kreativnosti, kognitivnih sposobnosti i socijalizacije s drugom djecom, potrebno je kreirati sadržaje koji potiču takav razvoj.

Kada je riječ o igri, važno je znati da je upotreba igara kod djece predškolske dobi značajno drugačija od upotrebe igara u osnovnoškolskoj dobi.

”Igra nije natjecanje u kojem je neko dijete poraženo.”

Negdje oko sedme godine života većina djece emotivno dovoljno sazrije za emotivno uravnoteženo prihvaćanje poraza. Zbog toga je od iznimne važnosti u radu sa Zvonkom dok je u vrtiću upotrebljavati igre u kojima se on ne nadmeće s drugom djecom, tj. nikako ne provoditi međusobna natjecanja. 

U ovoj dobi, natjecanje kod djece potakne pretjeranu želju za pobjedom, a istovremeno kod većine poraz kreira pretjerano razočaranje. 

Čak i mali ”porazi” u kojima Zvonko želi neku igru izvoditi s određenom loptom, a tu loptu uzme drugo dijete, iako ima dovoljno lopti za svu djecu, Zvonka dovedu do neutješnog plača. 

Reakcija u igrama u kojima se broji rezultat ili se igra do nekog drugog oblika pobjede i poraza, najčešće je jednako burna, a nama nije cilj na treninzima Zvonka tješiti dok plače, već kreirati opuštenu i veselu atmosferu.

”Sposobnost suradnje s drugima nije genetska sposobnost,

to je nešto što (na)učimo ili ne (na)učimo.”

Važan zadatak igre u ovoj dobi je poticanje suradnje. Primjerima igara koje ćemo navesti cilj je da Zvonko (na)uči surađivati u grupi ili kolektivno. S obzirom da je rukomet ekipni sport i to ne samo sastavljen od suigrača već i od tima ljudi koji ekipu vode i brinu za nju, važno mu je osvijestiti od kako funkcionirati u grupi. 

”Roditelji im pričaju priče za laku noć,

a naš cilj je da dijete bude glavni lik priče.”

Također kada govorimo o zadacima koje želimo provesti sa Zvonkom, moramo imati na umu da je njegov život jedna velika priča. Tako trebamo postaviti i motoričke zadatke koje želimo provoditi. Ne znajući da vježba, Zvonko najbolje vježba.

Naš je cilj provoditi poznate ili kreiranje novih igara koje zadovoljavaju  kriterije sa skice:

, a svaku igru opisat ćemo tako da bude jasno:

ZAŠTO?

, tj. koje ciljeve želimo ostvariti igranjem te igre.

KAKO?

, tj. kako trener objašnjava igru, koja je priča u kojoj je Zvonko glavni lik i kako se igra igra.

ŠTO?

, tj. što Zvonko radi dok se igra.