Treneri iz tvog djetinjstva?
Kao dječak trenirao sam u RK ”NEXE”, a najdublji trag na mene ostavili su Damir Eklić i Damir Knežić.
Koje su, po tvom mišljenju, najvažnije trenerske osobine?
Ono čemu težim u osobnom razvoju prenosim u trenerski rad: dosljednost, sposobnost učenja, primjenjivanje novih sadržaja u radu i pedagoški pristup učenju u odgajanju igrača.
Uvjeren sam da je važno da igrači rezultat ne stavljaju u prvi plan, već da razviju ljubav prema treningu, utakmicama i rukometnoj igri.
U današnje vrijeme ego je bitniji od svega pa se rezultat stavlja kao mjerilo uspjeha, umjesto da je prioritet kvalitetan i dugoračan razvoj djece.
Živimo u vremenima gdje su djeca sve više pod stresom i od samih početaka ih se ocjenjuje i odgaja da budu „savršena“. Prividno se stvaraju „prvaci svijeta“ pa djece od najmlađe dobi nemaju pravo na pogrešku i stavlja im se osjećaj manje vrijednosti ako u nečemu nisu najbolji.
Koje su najveće vrijednosti tradicionalnih metoda učenja, a koje Rukometnog Odgoja?
Tradicionalnim metodama igračima se puno lakše upravlja, brže se dolazi do rezultata, međutim ograničava se razvoj njihove sposobnosti.
Indirektnim metodama djecu se odgaja da razmišljaju i snalaze se u nepoznatim situacija intuitivno. Djeca uz pomoć indirektnih metoda donose kvalitetnije i brže odluke u nepoznatim situacijama, što osobno smatram da je cilj i prioritet u razvoju današnjeg rukometa.
Koji su tvoji trenerski ciljevi?
Trenerski cilj mi je kako u seniorskom rukometu tako i u mlađim dobnim kategorijama prvenstveno razvijati igrače kojima je ljubav prema rukometu prioritet, a kroz rukomet stjecanje vještina koje im koriste i u svakodnevici.
Također bih smatrao velikim trenerskim uspjehom da igračima usadim u karakter da odustajanje nije opcija, kako u sportu tako i u životu.