”Ono što je moguće objasniti nije poezija.”
– John Butler Yeats –
Kada se klinci upišu na (mini) rukomet igraju s loptom od spužve, igra je brza, rezultat nije pretjerano važan i obično se svi dođu samo igrati. Jedina ideja im je da su tu prijatelji, igra je lijepa, zabavno je, žele zabijati puno golova, trčati,…
Svi, osim jednog.
Skoro svaka grupa ima tog jednog Luku koji od prvog dana zna što želi.
On želi biti golman.
Svi ostali žele zabiti puno golova, a njemu je u glavi: Nećeš mi zabiti gol.
To je golman.
S vremenom će većina njegovih prijatelja u nekom trenutku željet braniti. Najbolji igrač u grupi to će raditi kad njegova ekipa počne gubiti, a svi ostali svaki put kada trener prije neke vježbe pita: ”Tko će na gol?”
Oni se od Luke razlikuju po tome što im je to trenutna želja, a Luki je to dio karaktera.
Njegovi prijatelji uživaju u trčanju i šutiranju, a on u stajanju i branjenju, njegovim prijateljima pobjeda je kad zabiju gol, a njegova pobjeda je kada ga ne zabiju, njegovi prijatelji boje se lopte, a on se ne boji lopte i to je najpreciznija proba koju svaki golman prođe u djetinjstvu.
Kada ga lopta pogodi u glavu, a Luka na pitanje:
”Hoćeš sjesti sa strane?”,
u suzama kaže:
”Ne, sve je u redu, branit ću dalje.”
I to se ne može naučiti. S tim Luka dolazi na prvi i na svaki sljedeći trening.
Sve ostalo ćemo učiti, trenirati, ponavljati, ali strah od lopte je instinktivan i kako će s vremenom šutevi biti sve jači, ako postoji i on će biti sve veća prepreka u golmanskom napretku.
