”Slatkoća niske cijene
nikad se ne izjednači s gorčinom loše kvalitete.”
Thomas B. Lehon
Skok šut je najčešći način šutiranja i zbog toga je od iznimne važnosti posvetiti se njegovom poučavanju kako bi ga igrači naučili dobro izvoditi u najranijoj dobi, tj. s početkom igranja mini rukometa i rukometa.
Igrači koji nisu vješti u izvođenju skok šuta nikako ne mogu uživati u igranju rukometa i biti uspješni jer je to element koji je ključan za zabijanje gola.
Zbog navedenog, mi treneri trebamo znati da je naša odgovornost Tinu omogućiti učenje dobre biomehanike pokreta i pomoći mu u ispravljanju mogućih nepravilnosti koje s vremenom mogu biti ograničavajući faktor njegove uspješnosti u igranju.
U ovom postu pokazat ćemo kako učimo skok šut neizravnim metodama u djetinjstvu, kako ga situacijskim metodama ponavljamo i kako ispravljamo automatiziranu pogrešnu biomehaniku pokreta u dobi od 17 godina.
BOLJA NOGA
Ako je Tin dešnjak, skok šut s bolje noge izvodi odrazom s lijeve noge tako što usklađeno podiže desnu ruku u položaj iz kojeg izvodi šut te desno koljeno. Vanjski igrači koljeno trebaju podizati u vis i u stranu kako ne bi povrijedili braniča i kako bi im tijelo bilo nagnuto naprijed u onoj mjeri u kojoj osjećaju sigurnost od pada na lađa za slučaj kontakta s braničem.
Greške koje se najčešće pojavljuju u procesu učenja su:
- guranje lopte kod šuta
- igrač ne šutira iz najviše točke (šutira prekasno ili prerano)
- podizanje pete iza leđa (potiče skakanje u dalj, umjesto u vis)
- nedovoljno podizanje koljena
- skakanje u dalj
UČENJE
Glavni alat učenja neizravnom metodom je tzv. paravan. On može biti bilo kakva prepreka preko koje igrač treba šutirati, a najbolji je elastična traka. Kod šutiranja s tla, visinu određujemo prema Tinovoj antropometriji, dok kod skok šuta u obzir trebamo u obzir uzeti i njegove motoričke sposobnosti.
Cilj je paravan postaviti tako da Tin ”jedva” zabija gol preko njega.
U dječjoj dobi cilj je zabiti gol nisko, a paravan postavljamo tako da mu je to teško, ali gol zabije lakše ako nije dovoljno skočio ili digao ruku, pa šutira u gornji dio gola. Dobra je ona visina koja ga dovodi u situaciju da je sposoban zabiti gol nisko otprilike svaki drugi puta, a to radimo tako jer su mala djeca nepreciznija i frustrirajuće im je učenje prvom metodom.
Preciznim i dovoljnim brojem ponavljanja ove metode učenja Tin neće automatizirati niti jednu nabrojanu pogrešku.
SITUACIJSKO UČENJE I PONAVLJANJE (metodski put)
Kada Tin nauči osnove skok šuta cilj je biomehaniku pokreta učiti i ponavljati u situacijskim uvjetima, tj. u okruženju u kojem se Tin istovremeno nadigrava s braničima.
Važno je omogućiti mu veliku količinu šutiranja, pa su situacije koje kreiramo jednostavne, ali slične onima u igranju rukometa i prilagođene dobi igrača. Najjednostavnije su za mlađu djecu, a složenije za starije igrače.
Tin skok šut u dobi od 10 godina uči i ponavlja u najjednostavnijim situacijama, s 11 ili 12 godina ponavlja igrajući 2na1, a s 15 ili 17 godina igra 4:3 ili 4:4.
Broj dopuštenih dodavanja smanjuje se razvojem sposobnosti. U igri 2:1 s 11 godina dopuštena su dva dodavanja, a s 12 godina samo jedno. U igranju 3:2 s 13 godina dopuštena su 2 dodavanja, a sa 17 godina samo jedno. U igranju 4:3 (pivot ne šutira preko paravana) dopuštena su 3 dodavanja, a u igranju 4:4 igra se slobodno.
Kako se uči skok šut u dobi 10-11 godina pogledaj ovdje.
