”Bilo jednom neko svojeglavo dijete te nikada nije radilo ono što je htjela njegova majka. Zato se nije sviđalo dragom Bogu te je dao da se razboli i nijedan mu liječnik nije znao pomoći. Ubrzo je dijete ležalo na samrti. Kad je bilo položeno u grob i pokriveno zemljom, odjednom se pomolila njegova ručica i posegnula uvis, a kad su je vratili natrag i stavili svježu zemlju na nju, to nije ništa pomoglo jer je ručica stalno izlazila. Onda je sama majka morala ići na grob i udarati šibom ručicu, a kad je to učinila, ručica se povukla, pa se dijete tada smirilo pod zemljom.”*
Ovako su poslušnost u 18. stoljeću vidjela braća Grimm, pisci bajki i priča za djecu. Srećom društva se mijenjaju:
Mi smo djeca bili krajem 20-tog stoljeća i tada su odrasli uglavnom vjerovali kako nas mogu natjerati da budemo dobri ako nam dovoljno često i dovoljno uvjerljivo govore da smo zločesti. Uz dodatak čvrste ruke u odgoju, naravno.
S tim u skladu, a kako bi popravili učinak na utakmicama, treneri su vikali, kritizirali, psovali, držali duga predavanja o (ne)zalaganju, o odgovornosti ili o moralu. Rezultati su bili promjenjivi.
Ako bi ekipa pobijedila, bio je to putokaz kako se diže samopouzdanje.
Ukoliko bi ekipa izgubila to je bio najbolji dokaz nedostatka pravih igrača, slabih karaktera, razmaženosti – nema u njima krvi. Igrači bi uglavnom pognuli glavu i šutili, tek netko se usudio razmišljati o ispravnosti onog što je trener izvikivao.
Takva su bila vremena, takvi su bili odrasli, takva su bila djeca.
Zadnjih godina svjedoci smo velikih promjena u društvu. Ljudi su počeli propitivati autoritete. Biti liječnik, učitelj, svećenik, trener, samo po sebi nije više dovoljno za poštovanje okoline i posjedovanje autoriteta.
Od toga tko smo, važnije postaje kakvi smo. Šutnja i stav mirno nisu više mjera dobrog odgoja.
Jedino što ima smisla je raditi s činjenicama,
a ne iluzijama o tome kako je bilo nekada ili kako bi trebalo biti, ali nije
Djeca su danas drugačija. (Pre)zaštićena su: od malo vjetra i prehlade, od lokvica i smočenih hlača, od prljave majice i neurednosti, od penjanja na drvo i padova, od svađe na toboganu i tuge. Roditelji im omogućuju sve najbolje, najbolje što se novcem može kupiti: najbolje obrazovanje, najbolju odjeću, najbolje trenere, najnoviji mobitel, najbolje osjećaje. Što je češće moguće, govore im da su najpametniji, najljepši, najtalentiraniji. Zaštita od boli koju nosi prosječnost postali su odgojni ciljevi.
Djeca se počinju osjećati kao objekt koji je simbol tatinih postignuća kada se neki u dobrim namjerama previše zanesu. Često se spominju preambiciozni roditelji u sportu, međutim isti učinak može se stvarati pretjeranim naglaskom na obrazovanje, ljepotu ili bilo koju drugu vrstu uspjeha.
Kada dođu na rukomet, djecu moramo poštovati, svi uvijek imaju pravo igrati, moramo cijeniti napor koji su uložili za izlazak iz toplog doma kako bi došla na trening, medalje dijelimo za sâmo sudjelovanje na turniru, a ne samo pobjednicima.
Što bi u tome moglo biti loše?
Mnogi su prihvatili ideju izgradnje visokog samopouzdanja u djetetu zaštitom od tuge ili boli. To je odskočna daska prema izvrsnosti: ako odraste s uvjerenjem da je najbolje, dijete to i postane.
Živimo u vremenu u kojem se sve više čini da je ne biti najbolji, samo po sebi neuspjeh.
Sve više je dokaza koji pokazuju upravo suprotno.
Umjesto realizacije raskoši svog talenta mnogi iz nove generacije nemaju motivacije, ne žele se nositi s težim zadacima, učiti na greškama, boje se razočaranja, neuspjeha. Često sasvim male frustracije izazivaju burne reakcije. Prava koja traže za sebe, ne daju drugima.
Poslije silne žrtve i uloženog truda, mnogi roditelji moraju priznati da izostaje očekivana nagrada. Onda djecu kritiziramo i prepuštamo se romantičnom sjećanju na to kako je nekada bilo, a to u pravilu nema nikakve veze s današnjom stvarnošću.
Vraćanje na staro ne pomaže. Ukoliko trener održi pedagoški govor iz dobrih starih vremena, već sutra na trening neće doći nekoliko igrača, dok će drugi doći s roditeljima koji u boljem slučaju žele malo porazgovarati.
Mnogi uopće ne mogu nagovoriti djecu na ustajanje iz kreveta ili odvajanje od kompjutera i dolazak u dvoranu, a trebamo stvarati igrače koji će za petnaest, dvadeset godina osvajati medalje, koji će imati dovoljno samopouzdanja da odluče važnu utakmicu.
Imamo li pravo biti nemoćni?
*Grimm,Jakob i Wilhelm: Sabrane priče i bajke, prev. Bojana Zeljko-Lipovšćak, Mozaikknjiga, Zagreb, 2009.